Tako je žarko sjajilo svjetlo drugih automobila koji su samo prolazili.
Lani se činilo kao da sanja.
Sve oko nje se micalo,a ona kao da je ostala na mjestu.
Zar je stvarno došlo do tog poglavlja u njenom životu kada se mora promijeniti i napustiti sve što je dosad postigla?
Hoće li to biti teško?
Može li ona to?
Svako od tih pitanja joj je prostrujalo kroz glavu.
„Hej spavalice“-rekao je tihi glas kroz tamu.
Čula ga je samo kao šapat i ništa više.
A oči su joj još uvijek bile sklopljene.
Nije se htjela vratiti u stvarnost,u taj svijet koji sada toliko mrzi.
„Mhm..“-odlučila je ostati u tom položaju,skrivena negdje između jave i sna.
Samo sanjati.Kako bi to bilo divno!
Prošla je rukom kroz zrak prema mjestu od kojeg je dopirao šapat pokušavajući ga otjerati.
Samo da ju pusti na miru,to je željela,samo mir.
Spokoj.
Odjednom više nije bilo ni svjetla,ni buke tih groznih automobila koji su ju ometali u snu.
Više nije bilo ni šapta.
„Lana...“
Nešto ju je dotaknulo po ramenu.
Polako je s mukom otvorila oči.
Sneni kapci su bili tako teški
„..stigli smo“
Pružio joj je toplu ruku.
Dok je izlazila iz auta osjetila je hladni povjetarac kako joj prolazi kroz kosu i hladi lice.
Tada se šokirala.
Bili su na nekoj ogromnoj litici ispod koje se nalazila pješčana plaža i more.
A ispred njih se nalazila velika tamna vila u viktorijanskom stilu.
Željela je samo šutjeti,izgubiti se u tom dijelu svijeta.
Početi iznova.
S Kevinom.
„Hej,izgleda da će oluja,moramo se smjestiti unutra“-rekao je Kevinov tata dok je iz prtljažnika tog starog mercedesa vadio kofere.
Lana je sa oklijevanjem da uđe stajala pred kućom i gledala ju iz daleka.
Bila je tako velika.
Kevin ju je pogledao,namignuo,prebacio ruku preko njenog ramena i počeo hodati prema unutrašnjosti kuće.
Kuća je iznutra bila ogromna sa velikim mramornim stubama u sredini koje su vodile na kat.
Kao u onim starim pričama iz 19 st.
„Tvoja soba je na katu lijevo,ideš do kraja hodnika..“-započeo je Kevin,ali nije stigao dovršiti.
Lana je maknula njegovu ruku sa svoga ramena i tromo hodajući po stepenicama kao da su joj za noge obješeni utezi.
Otišla je niz taj dugački hodnik kako joj je i rekao.
Ušla je unutra,i zalupila svom snagom vrata iza sebe.
Na licu joj je bio ozbiljni izraz,ali čim su se vrata zalupila,a kovčeg joj pao iz ruke zaplakala je.
Naslonila se na vrata i spustila se niz njih dolje na pod.
Osjećala se kao da joj se cijeli svijet urušio.
Zašto je sudbina takva prema njoj?
Je li stvarno to zavrijedila?
Tisuću pitanja su joj prošla glavom.
....
Prošlo je sat vremena.
Stajala je ispred otvorenih velikih staklenih vrata balkona svoje sobe.
Lagani noćni povjetarac je nosio prozirne,bijele,svilene zavjese iza nje.
„Što hoćeš Petre?“-gledala je u jednu točku u daljini.U mraku.
„Ovo je moj posao Lana,nemogu se ovoga odreći.Moram štititi tebe.“-čula je iz sobe iza sebe.
Srce joj je preskočilo i tada se steglo,nakon što je začula njegov glas.
Taj melodični glas anđela.
Znala je da je iza nje.
Ali se bojala okrenuti,jer nije znala što će se dogoditi nakon što ga ugleda.
Hoće li se slomiti?
Okrenula se.
Stajao je kraj kreveta s rukama u džepovima tih tamnih traperica.
Njegova pojava.
Anđeosko plave oči i crna kovrčava kosa su ju potresli.
Stavila je brzo ruku na usta i briznula u plač.
Petar nije znao što napraviti.
Nije ju smio dotaknuti jer je ona rekla da ga više neželi.
A i mislio je da je tako najbolje za oboje.
„Molim te nestani Petre.“-procmizdrila je.
I tada je ponovno nestao.